Akreditacije:
 |  |
Članstva:
 |  |
Često u razgovoru sa mladima kada govore o odgađanju obaveza, tzv. prokrastinaciji, čujem komentare kao da se radi o lošoj navici: “Lijen sam”, “Nemam disciplinu”, “Uvijek sve ostavim za zadnji čas”. Međutim, iz perspektive mentalnog zdravlja prokrastinacija rijetko ima veze s lijenošću. Mnogo češće ona je povezana s načinom na koji naš um i tijelo pokušavaju upravljati stresom, pritiskom i emocijama koje dolaze uz akademske obaveze.
Kada student stalno odgađa početak učenja ili pisanje seminarskog rada, kada odgađa grupne aktivnosti i prezentacije, u pozadini se često nalaze osjećaji koji nisu odmah jasno vidljivi: strah od neuspjeha, sumnja u vlastite sposobnosti, osjećaj preopterećenosti, pritisak da rezultat mora biti savršen (perfekcionizam) ili čak strah od uspjeha i očekivanja koja dolaze s njim. U takvim trenucima naš nervni sistem pokušava pronaći način da smanji nelagodu. Odgađanje tada postaje svojevrsni mehanizam zaštite, kratkotrajni pokušaj da se izbjegne neugodan osjećaj koji zadatak izaziva.
Važno je razumjeti da prokrastinacija često nije problem volje i upravljanja vremenom, nego regulacije emocija. Kada zadatak izaziva anksioznost, nesigurnost ili unutrašnji pritisak, mozak prirodno traži brže i lakše izvore olakšanja kroz stalno provjeravanje poruka, gledanje sadržaja na društvenim mrežama, pospremanje sobe, gledanje TV sadržaja koji nam inače nije zanimljiv ili bilo koju aktivnost koja na trenutak odvlači pažnju. U tom trenutku osjećamo kratko olakšanje, ali dugoročno se pritisak povećava jer rokovi se približavaju.
Zbog toga je važno promijeniti način na koji razmišljamo o prokrastinaciji. Umjesto da je posmatramo kao lični neuspjeh ili znak slabog karaktera, korisnije je gledati je kao signal da je nešto u zadatku emocionalno zahtjevno, preplavljujuće ili preopterećujuće. Kada razumijemo šta stoji iza tog otpora, lakše je pronaći način da zadatku pristupimo postepeno, s više realnih očekivanja i manje samokritike.
Perfekcionizam – skriveni pokretač prokrastinacije
Jedan od najčešćih uzroka prokrastinacije među studentima je perfekcionizam. Kada vjerujemo da nešto mora biti savršeno napisano i posloženo, donijeti odluku da uopće krenemo u taj proces postaje preteško. Ako rad mora biti idealan, onda svaka rečenica, svaka ideja i svaki korak nose veliki pritisak. Tada se u glavi često pojavljuju misli poput:
“Nemam dovoljno vremena da ovo uradim kako treba.”
“Ako počnem, vidjet će se da nisam dovoljno dobar.”
“Bolje je da to ostavim za kasnije kada budem spremniji.”
“Imam još vremena, sutra ću biti bolje koncentriran.”
“Ne znam ni odakle da počnem.”
“Trebao bih prvo još malo istražiti prije nego krenem pisati.”
Paradoksalno, pokušaj da izbjegnemo osjećaj neadekvatnosti često nas dovede upravo u situaciju koje smo se najviše pribojavali, da zadatak radimo u zadnji čas, pod velikim stresom i s manje kvaliteta nego što bismo mogli postići. Ono što je počelo kao pokušaj da zaštitimo sebe od neugode ili sumnje u vlastite sposobnosti, na kraju stvara još veći pritisak. Kako se rok približava, raste osjećaj hitnosti, a prostor za razmišljanje, kreativnost i temeljit rad postaje sve manji.
U takvim okolnostima studenti često rade brže nego što bi željeli, preskaču dijelove procesa koji bi inače bili važni, poput promišljanja ideje, dodatnog istraživanja ili uređivanja teksta. Rad tada postaje pokušaj da se “stigne na vrijeme”, umjesto prilike za učenje i razvoj. Uz to se često javlja i dodatni sloj samokritike: osjećaj krivnje što se nije počelo ranije i frustracija zbog toga što rezultat nije onakav kakav bi mogao biti.
Iako poslije svake takve situacije smo skloni sebi obećati da ćemo sljedeći put početi na vrijeme i izbjeći ovakve situacije, ovaj ciklus nerijetko se može lako ponavljati. Strah od toga da nešto neće biti dovoljno dobro vodi odgađanju, odgađanje vodi radu pod pritiskom, a rad pod pritiskom često potvrđuje početni osjećaj nezadovoljstva vlastitim učinkom. Upravo zato je u radu s prokrastinacijom važno ne fokusirati se samo na disciplinu i upravljanje vremenom, nego i na razumijevanje emocija koje stoje iza tog odgađanja. Kada student nauči prepoznati taj obrazac, postaje moguće postupno ga mijenjati i razvijati zdraviji odnos prema radu, učenju i vlastitim očekivanjima.
Prokrastinacija kao signal, a ne kao slabost
Važno je razumjeti da prokrastinacija često nije znak slabog karaktera, nego signal da je nešto u procesu preteško, nejasno ili emocionalno zahtjevno.
Ponekad zadatak izgleda toliko velik da ga je teško mentalno “uhvatiti”. Ponekad je problem u nedostatku energije, iscrpljenosti ili preopterećenosti obavezama. A ponekad je riječ o unutrašnjem kritičaru koji nas uvjerava da nismo dovoljno sposobni.
Iz perspektive mentalnog zdravlja, prvi korak u radu s prokrastinacijom nije samokritika, nego radoznalost: Šta je to u ovom zadatku što moj um pokušava izbjeći? Kada se odnosimo prema sebi s više razumijevanja, lakše je pronaći način da zadatku priđemo postepeno i realističnije.
Zašto male promjene prave veliku razliku
Velika greška u borbi protiv prokrastinacije je pokušaj nagle transformacije: planovi da ćemo “od sutra biti potpuno disciplinirani”. Takve promjene rijetko traju jer zahtijevaju veliku količinu mentalne energije.
Mnogo učinkovitiji pristup je rad s malim, održivim koracima. Kada zadatak podijelimo na manje dijelove, naš mozak ga doživljava kao manje prijetećeg. Tada je lakše započeti, a svaki mali završeni korak daje osjećaj napretka koji dodatno motivira.
Važno je i razvijati odnos prema radu koji nije zasnovan samo na pritisku i rokovima, nego i na razumijevanju vlastitog ritma, energije i granica. Studenti koji nauče prepoznati vlastite obrasce prokrastinacije često razvijaju i mnogo zdraviji odnos prema učenju, produktivnosti i uspjehu. Važno je poznavati i naše načine učenja, ali biti otvoren i za probati neke druge metode, načine, vremenske okvire, periode u danu.
Prevazilaženje prokrastinacije ne znači postati savršeno organizovana osoba koja uvijek radi bez odlaganja. Takva slika produktivnosti često je nerealna i dodatno stvara pritisak. Mnogo realniji cilj je razviti odnos prema radu u kojem postoji dovoljno prostora za grešku, učenje i postupni napredak. Studenti koji uspiju promijeniti način na koji gledaju na početak zadatka često otkriju da je najteži dio zapravo prvi mali korak.
U tom smislu, ključna promjena nije samo u tome kako upravljamo vremenom, nego i u tome kako razgovaramo sa sobom. Kada unutrašnji glas postane manje kritičan, a više podržavajući, lakše je započeti i nastaviti rad. Umjesto pitanja “Zašto opet odgađam?”, korisnije je pitati se: “Šta bi bio jedan mali korak koji sada mogu napraviti?” Upravo takav pristup, korak po korak, uz više razumijevanja prema sebi, često je najefikasniji način da se postepeno izađe iz kruga prokrastinacije.
Prokrastinacija nas, na neki način, poziva da usporimo i zapitamo se: Da li pokušavam raditi previše odjednom? Da li očekujem od sebe savršenstvo? Da li sam umoran? Odgovori na ta pitanja često su važniji od same discipline.
Kako prevazići prokrastinaciju
Ne razmišljaj o cijelom zadatku. Počni s 5 minuta rada ili jednom malom stavkom (npr. otvoriti dokument i napisati prvu rečenicu).
Veliki zadaci stvaraju otpor. Podijeli ih na korake koji su manji, jasno definirani i dostižni.
Ako je rok daleko, napravi vlastite mini-rokove za pojedine dijelove zadatka.
Radni prostor bez stalnih notifikacija može značajno povećati fokus. Ponekad je dovoljno 25 minuta koncentrisanog rada.
Perfekcionizam često blokira početak. Cilj je završiti zadatak, a ne napraviti savršen rad iz prvog pokušaja.
San, kretanje, dovoljno tekućine i pauze direktno utiču na sposobnost koncentracije.
Samokritika povećava stres i dodatno pojačava prokrastinaciju. Samopodrška i razumijevanje često donose više promjene nego pritisak.
Obećaj sebi da ćeš raditi samo 15 minuta. Vrlo često, kada jednom počnemo, lakše je nastaviti nego što smo mislili.
Umjesto općeg cilja “učiti danas”, odredi konkretan početak: “U 17:00 otvaram skriptu i učim prva tri podnaslova.”
Rad u blokovima od 25–30 minuta uz kratke pauze često povećava koncentraciju. Naglasak je na kratke pause nakon kojih ćete se vratiti radu.
Mr. Anesa Vilić, edukant pod supervizijom geštalt psihoterapijskog usmjerenja
| |
| |